Starije hrvatsko-poljske kulturne i književne veze. Kada još nije bilo prijevoda
Povijest hrvatsko-poljskih kulturnih veza seže od srednjega vijeka, kada su u Poljsku dovedeni iz češkoga samostana Emaus hrvatski glagoljaši s područja Hrvatskog primorja i osnivaju se benediktinski samostani u kojima se u liturgiji koristio slavenski jezik, što je prvi učinio 1380. šleski knez Konrad II. iz dinastije Piasta u Oleśnici, a deset godina kasnije kraljica Jadviga i Vladislav II. Jagelo u Krakovu na Kleparzu. U doba starijih hrvatsko-poljskih kulturnih i književnih veza za našu je temu najvažnije 16. stoljeće, dakle vrijeme kozmopolitske renesansne europske zajednice i kulture, kada se kontakti poljskih i hrvatskih humanista uspostavljaju u ondašnjim državnim i crkvenim institucijama, na dvorovima, na Krakovskoj akademiji – u to vrijeme jednom od najvažnijih sveučilišnih središta, u koje na studije stižu studenti iz cijele Europe – te na akademijama osnovanima u talijanskim gradovima-državama i republikama koje su uvijek bile atraktivna odredišta i u kojima se oblikovala jezgra humanističkih ideja. Poznavali su se i dopisivali (dakako, na latinskome jeziku) hrvatski i poljski pjesnici, diplomati, političari, osobe koje su obnašale različite funkcije u ondašnjim poljskim državnim i crkvenim institucijama, a među njima Jan Kochanowski (Joannes Cochanovius) s Andrijom Dudićem (Andreas Dudith, Dudics, Duditius, Dudelius, Sbardellatus, ab Horehowicza), Klemens Janicki (Clemens Ianicius) s Franjom Nigretićem (Franciscus Niconitanus), Andrzej Krzycki (Andreas Cricius) s Tomom Nigerom (Thomas Niger). Međutim, teško je u ovome kontekstu govoriti o hrvatsko-poljskim vezama kako ih mi danas razumijemo. Riječ je ponajprije o zajednici u kojoj latinski jezik zasigurno nije doživljavan kao strani jezik, nego kao univerzalno sredstvo komunikacije, prava lingua franca. Te veze, s obzirom na nepostojanje transmisije, prijevoda, međusobnoga tumačenja hrvatske i poljske kulture, smatram posebnom cjelinom, jednim velikim razdobljem bez prevođenja (koje, naravno, nije jednolično, koje ima podrazdoblja, baš kao i četvrto razdoblje, od 1944. do 1989). Međutim, ne možemo tvrditi da susreta i komunikacije u prvom razdoblju, lišenom međujezičnoga prijevoda poljskog i hrvatskih idioma, uopće nije bilo. Mobilnost, transfer i svojevrsna interakcija događaju se preko treće kulture, latiniteta koji nema nacionalno obilježje, nego služi kao svojevrsna platforma susreta i komunikacije koja se događa u drukčijem imaginariju, svijetu koji nije ni Hrvatska ni Poljska, već latinska Europa. Riječ je o zajednicama s drukčijim društvenim odnosima, u kojima ne postoji današnja predodžba nacije i predodžba uloge koju za konstituiranje nacije ima jezik, a koja je nastala u 19. stoljeću. To je vrijeme u kojem se književnost na nacionalnim (još se tako ne zovu), vernakularnim, mjesnim, lokalnim jezicima tek bori za svoje mjesto (ovaj proces počinje već u renesansi s Danteom, koji je zagovarao pisanje na vernakularnim jezicima, no prava emancipacija, u smislu prevodivosti slavenskih jezika događa se u romantizmu). To je doba u kojem se ponajprije piše na nekom općepoznatom jeziku; dugo je tu je ulogu, u hrvatskoj kulturi (čak dulje nego drugdje) imao latinski jezik. Uz to, nije riječ o jednojezičnim nego višejezičnim zajednicama, u kojima u različitim institucijama rade stranci. Ono što pripada tom razdoblju i svijetu, ono što nas najviše zanima, pisana književnost na vernakularnim jezicima, ostaje nepoznata – kad je riječ o hrvatskom renesansnom i baroknom pjesništvu u Poljskoj upravo do romantizma (prvi, rijetki prijevodi nastaju u 19. stoljeću, prijevodi Gundulića i Pelegrinovića izlaze u međuratnom razdoblju, a pravo predstavljanje toga pjesništva zahvaljujemo trudu i inicijativi Joanne Rapacke, urednice antologije Dubrovačka ljubavna poezija, 1989).
