Međuratno razdoblje, s obzirom na značenje i ulogu djelatnosti najvećeg polonofila u povijesti uzajamnih veza hrvatskog i poljskog naroda, možemo nazvati Benešićevim razdobljem. Međutim, unatoč njegovim naporima i neizbrisivu tragu koji je ostavio u poljskoj kulturi kao pokretač izdavačke serije Jugoslavenska biblioteka (Biblioteka Jugosłowiańska), recepcija djela hrvatske književnosti izdanih u biblioteci bila je vrlo slaba zbog turbuletne političke situacije (tridesete godine 20. stoljeća) i nepovoljnih institucionalnih uvjeta za kulturnu suradnju (u međuratnom razdoblju kulturne veze s inozemstvom ulaze u polje interesa vanjske politike europskih država, ali tek se počinju stvarati institucije odgovorne za tu sferu, na razini međudržavnih, državnih i kulturnih institucija – inače, veliku je prednost imala znanstvena suradnja – koje će svoj zreli oblik dobiti u idućem razdoblju). Benešić svojim projektom vrlo savjesno i na sustavan način (jedinstven u cijeloj povijesti hrvatsko-poljskih veza) pokušava upoznati poljsku sredinu s kulturnom baštinom hrvatske, slovenske i srpske književnosti, stavljajući naglasak na pisanu književnost, svijestan da o njoj poljski recepijent gotovo ništa ne zna. Prijevodi narodnih pjesama u Benešićevoj seriji izlaze tek 1938. godine kao 11. svezak Biblioteke; prije toga objavljeni su: Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, Jeđupka Mikše Pelegrinovića, Osman i Dubravka Ivana Gundulića, Stari grijesi Iva Vojnovića, poslije, uoči početka rata, 1939. – Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže). Benešićeva kronika Osam godina u Varšavi na vrlo jasan način pokazuje da pritom nije samo najviše volio rad na hrvatskim djelima, nego da je upravo njima davao prednost, ulažući najviše energije i truda u prevođenje hrvatskih autora. Dovoljno je reći da od 10 prevedenih književnih djela šest pripada hrvatskoj, tri srpskoj i jedno slovenskoj književnosti. Međutim, ovo nikako ne mora svjedočiti o nekoj vrsti Benešićeve pristranosti, prohrvatskom stavu. Jednostavno, kad je riječ o starijoj književnosti, najrazvijenija, na najvišoj je umjetničkoj razini u to doba bila hrvatska književnost, zato i nije čudno što su u koncepciji predstavljanja pisane kulturne baštine svih naroda Jugoslavije, u okviru izdavačke serije Jugoslavenska biblioteka, glavno mjesto zauzeli hrvatski pisci. Ipak, najvažniji čin hrvatsko-poljskih kulturnih veza u međuratnom razdoblju bilo je postavljanje na scenu varšavskog Malog teatra (Teatr Mały) 1933. Krležine drame U agoniji. Igrana je pod naslovom Barunica Lenbach, a izvedena čak 37 puta, što je za prilike u 30. godinama XX. stoljeća zaista puno – u prijevodu Wiktora Bazielicha, koji je ispravila i literarizirala Zofia Nałkowska, zapravo, čini se, ključna za međuratni uspjeh Krležine predstave. Nałkowska, naime, nije samo prevela nego je i, kao jedna od utjecajnijih osoba u ondašnjem kulturnom životu, plasirala kazališno djelo hrvatskog autora u kazališnoj kritici i u književnim salonima. Treba reći da je ta drama zapravo najveći umjetnički uspjeh u cjelokupnoj poljskoj recepciji Krleže. Svi prijevodi koji će stići tek poslije Drugoga svjetskog rata, sve predstave koje će tek biti igrane u poljskim kazalištima i emitirane u Teatru Televizije nakon 1945., neće postići ni približno takvo priznanje i uspjeh kao predratna izvedba drame U agoniji.
