U drugom je periodu hrvatsko-poljskih kulturnih veza presudan utjecaj na njihovo stanje imala Rezolucija Informbiroa koja je započela politički sukob Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom i njegovim satelitima. Kulturna suradnja zamire i postaje žrtva propagandnoga rata. Društveno-politički i kulturni život u Jugoslaviji opisuje se militariziranim jezikom, uz obilnu uporabu ratne retorike. Jugoslavija, do jučer bratska slavenska zemlja, suborac protiv fašizma, preko noći postaje izdajica i smrtni neprijatelj. U propagandnim crno-bijelim klišejima Nijemce zamjenjuju Jugoslaveni, no ne svi. Cijela je zemlja podijeljena na pristaše i protivnike Tita. Prvi su loši, drugi su dobri. Takav je način predstavljanja Jugoslavije imao karakter koordinirane propagandne akcije. U koordiniralo NKVD, a u Moskvi je djelovao Koordinacijski biro emigrantskih organizacija.309 Prazninu koja nastaje u kulturnim vezama dobro ilustriraju prijevodi drugih slavenskih književnosti koji nastaju u tom podrazdoblju do 1956., prijelomne godine u Poljskoj. Osim ruske književnosti, koje ima najviše, tradicionalno, kao i u prethodnom periodu, puno se prevodi s češkoga jezika. No nakon 1948. prijevodi s češkoga jezika nisu gotovo jedini, kao što je bilo u prvom periodu. Počinje se na poljskom jeziku izdavati bugarska i slovačka književnost (drugo je pitanje vrsta književnosti koja se prevodi). Za razliku od prvoga razdoblja suradnje – u kojem su poljski autori predstavljali Jugoslaviju kao zemlju koju karakteriziraju velike kulturne, društvene i povijesne razlike – sada u procesu negativne stereotipizacije, dolazi do brisanja kulturnih razlika i simplificiranja slike njezine kulture. Suradnje gotovo i nema jer nema institucionalnih veza između obiju država. Svi tekstovi o Jugoslaviji imaju ponajprije politički i propagandni karakter. Jedini prijevod, Šenoina Seljačka buna, postaje ilustrativan primjer najviše ideologiziranoga prijevoda u cijelom razdoblju. U inozemstvu su osnivane organizacije informbiroovskih emigranata koje su obavještajne službe istočnoeuropskih država podržavale. Njihovo je djelovanje koordiniralo NKVD, a u Moskvi je djelovao Koordinacijski biro emigrantskih organizacija.309 Prazninu koja nastaje u kulturnim vezama dobro ilustriraju prijevodi drugih slavenskih književnosti koji nastaju u tom podrazdoblju do 1956., prijelomne godine u Poljskoj. Osim ruske književnosti, koje ima najviše, tradicionalno, kao i u prethodnom periodu, puno se prevodi s češkoga jezika. No nakon 1948. prijevodi s češkoga jezika nisu gotovo jedini, kao što je bilo u prvom periodu. Počinje se na poljskom jeziku izdavati bugarska i slovačka književnost (drugo je pitanje vrsta književnosti koja se prevodi). Za razliku od prvoga razdoblja suradnje – u kojem su poljski autori predstavljali Jugoslaviju kao zemlju koju karakteriziraju velike kulturne, društvene i povijesne razlike – sada u procesu negativne stereotipizacije, dolazi do brisanja kulturnih razlika i simplificiranja slike njezine kulture. Suradnje gotovo i nema jer nema institucionalnih veza između obiju država. Svi tekstovi o Jugoslaviji imaju ponajprije politički i propagandni karakter. Jedini prijevod, Šenoina Seljačka buna, postaje ilustrativan primjer najviše ideologiziranoga prijevoda u cijelom razdoblju.
