Kulturna suradnja u posljednjem periodu prati političke krize postupno narušavajući temelje postojećih komunističkih država koje, zaokupljene rješavanjem tih problema, prestaju posvećivati toliku pozornost sferi međunarodnih kulturnih odnosa kao u prethodnim periodima. Sve više o tome kako se odvija suradnja odlučuju njome neposredno zainteresirane kulturne institucije. U prvi plan izbijaju ekonomski problemi koji sprječavaju realizaciju ambiciozno zamišljena programa.
U posljednjem podrazdoblju u Jugoslaviji nestaje zajednička politika kulturnih veza s inozemstvom. Možemo govoriti o više republičkih kulturnih politika veza s inozemstvom u kojima odlučujući čimbenik postaje afirmiranje vlastitih nacionalnih kultura, njihova vidljivost i prepoznatljivost. Savezna tijela gube kontrolu nad tom sferom, centar čak ne dobiva redovito od republičkih tijela informacije na tu temu (da bi se poboljšalo stanje uvodi se 1981. Zakon o evidenciji o naučnoj, kulturnoj, prosvetnoj i tehničkoj saradnji sa inozemstvom). Uslijed toga dolazi do potpune emancipacije nacionalnih kultura i sve većega naglašavanja razlika. Sve se više piše i govori o nacionalnim kulturama, sve manje o jugoslavenskoj. Jugoslavenstvo postaje politički i administrativni termin. Uz hrvatsku, makedonsku, slovensku i srpsku, počinje se pisati o bosansko-hercegovačkoj i crnogorskoj književnosti i kulturi.
Ovo je najbolje vrijeme za književne i kazališne veze. Rezultat bi bio još bolji da nije bilo ratnoga stanja u Poljskoj. U posljednjem periodu tiska se najviše prijevoda knjiga, čak 34 (u Wydawnictwu Łódzkom osniva se izdavačka serija Jugoslavenska biblioteka koja nosi ime Julija Benešića). Od svih kulturnih događaja najveću, općedržavnu pozornost privukli su nastupi Ive Pogorelića na Chopinovu natjecanju 1980., a najvažnija od svih, u cijeloj recepciji hrvatske kulture u Poljskoj ikad, recepcija je Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja.
U posljednjem periodu u časopisima izlazi najviše publikacija u kojima se govori o hrvatskoj književnosti i kulturi. Svoju jedinstvenu kroniku kulturnoga i književnoga života u Jugoslaviji i nadalje vodi Alija Dukanović (s jednim periodom stanke 1978., 1980., 1981). Redovito izlaze izvještaji i reportaže u kojima se gradi slika društvenoga, političkoga i kulturnoga života u Jugoslaviji. Izlazi puno recenzija knjiga u odnosu na sva druga razdoblja u povijesti hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza (unatoč prigovorima Jana Wierzbickog na račun slabe književnokritičke recepcije koja bolje prati književnu produkciju u tzv. književnim i kulturnim metropolama). Hrvatska i druge jugoslavenske kulture postižu najbolje rezultate u cijeloj povijesti kulturne suradnje s Poljskom. Individualno, zahvaljujući golemoj popularnosti Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, najčešće se piše o njezinu autoru. Tradicionalno, velika se pozornost daje Miroslavu Krleži, kojemu monografiju posvećuje Jan Wierzbicki (jedini hrvatski pisac koji je na taj način prezentiran poljskoj kulturnoj javnosti), utvrđujući opći sud o Krleži kao najvažnijem predstavniku hrvatske književnosti. Puno se piše o Benešiću, uz naglašavanje njegove uloge u izgrađivanju kulturnih veza između Hrvata i Poljaka, te o Slavičeku, koji nastavlja djelo svojega prethodnika, te o zagrebačkom polonistu Zdravku Maliću. Kad je riječ o književnosti, najviše se članaka odnosilo na pjesničko stvaralaštvo. Iznimno se dobro prati kazališni život u Jugoslaviji, zahvaljujući odličnoj suradnji Dijaloga s jugoslavenskom kazališnom sredinom, što je rezultiralo velikim brojem tekstova autora iz Jugoslavije posvećenih aktualnim tendencijama u drami i kazalištu. U 1980-ima puno se pisalo o Slobodanu Šnajderu. Najčešće su hrvatsku književnost i kulturu poljskom recipijentu predstavljali: Danuta Cirlić-Straszyńska, Alija Dukanović, Julian Kornhauser, Edward Madany, Joanna Rapacka i Jan Wierzbicki.
