August Šenoa (1838, Zagrzeb – 1881, Zagrzeb) – književnik, prevoditelj, kritičar. Najvažniji hrvatski pisac prevođen na poljski u 19. stoljeću odnosno u prvom razdoblju hrvatsko-poljskih književnih veza. Izašla su tada dva romana: Zlatarevo zlato (1880) i Seljačka buna (1890). U 20. stoljeću ponovno izlaze ta dva romana ali u obrnutom slijedu, najprije Seljačka buna (1952) te zatim Zaltarevo zlato (1978). U poljskim kinima 1977. igra se film Anno Domini 1573. u režiji Vatroslava Mimice. Drugi prijevod Seljačke bune pokazao se ilustrativnim primjerom ideološkog prijevoda. Poljski prijevod oslanja se na ruski iz 1949. Čini se da je George Orwella, pišući u romanu 1984 izdanome 1949. (sic!) da: “In practice this meant that no book written before approximately 1960 could be translated as a whole. Pre-revolutionary literature could only be subjected to ideological translation – that is, alteration in sense as well as language.”, upravo imao na umu poljski prijevod Šenoina romana.
Ulomak knjige Od ideološkoga do subverzivnoga prijevoda:
“Slučaj prijevoda Šenoine Seljačke bune potvrđuje Lefeverovo zapažanje koje spominje Nataša Pavlović. Naime, pokazuje se da je vrlo „uobičajeno da se klasici predstavljaju kako odgovara različitim ideologijama i poetikama koje se smjenjuju jedna za drugom, štoviše, da se predstavljaju u službi tih ideologija i poetika”.[1] U Narodnoj Poljskoj ispravlja se i „prevodi” klasike poljske književnosti kako bi njihova djela bila idejno korektna ili – kao što se poetski izrazio Władysław Gomułka u govoru upućenom piscima na 14. kongresu Saveza poljskih književnika održanom u Lublinu 1964., – kako bi „naša književnost, u skladu s tradicijom, u prijevodu na jezik našeg vremena, obogaćivala duhovni život naroda, ubrzavala ritam njegova srca”.[2] Ukoliko se redukcije, prisutne u poljskom prijevodu Šenoina djela podudaraju s ruskim prijevodom, poljski uvod sadržava jake antititovske poruke i od svih je uspoređivanih prijevoda najoštriji. Možda bi se taj slučaj moglo objasniti time da je prvi ruski prijevod izišao odmah nakon Rezolucije, dakle prerano, a češki u godini Staljinove smrti pa je zbog toga ublažen dok poljski prijevod izlazi na vrhuncu sukoba između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza. Zanimljivo je to da Poljaci nikad nisu „ispravili” svoju grešku i nikad nisu ponovno izdali Seljačku bunu, za razliku do Rusa i Čeha (slovački prijevod iz 1955. nije zahtijevao ublaživanje prevodilačke ideologizacije, dok u češkom, koji ne mijenja tekst romana, ipak u uvodu dolazi do sličnih pojava[3]).”
[1] Prema: N. Pavlović, 2015: Uvod u teorije prevođenja. Zagreb, Leykam international, str. 139.
[2] Prema: M. Głowiński, 1996: „Władza ludowa przemawia do pisarzy”. U: B. Wojnowska, ur.: Literatura i władza. Warszawa, IBL, str. 120.
[3] U češkom uvodu spominju se i Marx i Engels. Njegov autor Julius Dolanský predbacuje Šenoi da je bio u krivu kad je mislio da je moguća pomirba i sloga između plemstva i seljaka. Na kraju uspoređuje Titu s Tahijem.
Prijevodi:
Šenoa A.: Złota dzieweczka. Powieść z dziejów Zagrzebia / Seljačka buna. Prev. Bronisław Grabowski. Warszawa: J. Unger, 1880. (Dod. do Biesiady Literackiej br. 222)
Šenoa A.: Rokosz włościański: kozacka powieść historyczna z XVI wieku / Seljačka buna. 1-3. Prev. Franciszek Waligórski. Wiedeń, Nakładca Franciszek Bondy, 1890.
Šenoa A.: Bunt chłopów / Seljačka buna. Prev. s ruskog S. Artowski. Warszawa, Ludowa Spółdzielnia Wydawnicza, 1952, 351 s. + 1 nlb., naklada 10 000 + 140 primjeraka.
Šenoa A.: Córka złotnika: powieść historyczna z wieku XVI / Zlatarevo zlato. Prev. D. Zdybicka. Kraków, Wydawnictwo Literackie, 1978, 254 s. + 2 nlb., naklada 10 000 + 283 primjeraka.
