U najnovijem razdoblju, poslije 1989. godine, mjesto države, kao glavnog i jedinog patrona u međunarodnim kulturnim odnosima, u hrvatsko-poljskim vezama zauzimaju inicijative pojedinaca i privatni izdavači. Nestaje centralno dogovaranje suradnje na međudržavnoj razini, nema političke i institucionalne cenzure. Novi projekti financirani od različitih, također stranih, nevladinih fondova, podupiru stvaralaštvo autora koji ne pripadaju mainstreamu na hrvatskoj literarnoj sceni. Hrvatska strana, u ratnim prilikama, gotovo i ne sudjeluje u procesu plasmana vlastite književnosti u Poljskoj, odnosno, ne igra ulogu subjekta u kreiranju slike vlastite kulture. Dolazi do svojevrsnog paradoksa. Odjednom se od svih književnosti druge Jugoslavije najviše prevodi hrvatska književnost, ali izbor prevođenih djela ne samo da ne odgovara stanju u hrvatskoj književnosti, nego i ne odgovara hrvatskoj javnosti i nije u interesu hrvatske kulturne politike. Prvi put u povijesti hrvatsko-poljskih kulturnih i književnih veza, Hrvatska je samostalna država, ali i nadalje njezinu prisutnost u poljskoj kulturi treba staviti u zagradu. Ponajprije dolazi do izmjene proporcija u suradnji. Dosad privilegirane veze s komunističkim, a u sklopu njih sa svim slavenskim zemljama, naglo opadaju u korist dosad limitiranih veza sa zapadnim kulturama. S jedne strane, ovo je vrijeme pravog prodora ženskog pisma; najprevođenija autorica u devedesetim i nultim godinama postaje Dubravka Ugrešić (12 prevedenih naslova), omiljena autorica vodećih prevoditeljica koje su svoju poziciju izgradile još u prethodnom razodoblju. S druge strane, veliku popularnost stječe Miro Gavran, nasljeđujući na taj način Brešanovu poziciju. Gavran je jedini dramski pisac čija su djela objavljena u čak dvjema autorskim knjigama, poljskim izborima njegovih drama, a time se ne može pohvaliti nijedan južnoslavenski dramski pisac. Kazališne veze postaju najvažnije od svih kulturnih veza i najistaknutije od svih. Uprizoruju se i prozna djela Vedrane Rudan i Dubravke Ugrešić. Kad je riječ o proznim piscima, popularnost Dubravke Ugrešić preuzeo je u drugom desetljeću 21. stoljeća Miljenko Jergović koji je od 2010. godine do danas dočekao 8 prijevoda svojih knjiga (ukupno ih ima 9). Ocijenjujući tih 27 godina neovisne Hrvatske, koliko traje tekuće razdoblje, o devedesetim godinama možemo reći da je u u Poljskoj vladala svojevrsna jugonostaligija, pojava objašnjiva i razumljiva s obzirom na pozitivan odnos prema Jugoslaviji u prethodnom razdoblju te jače institucionalne i osobne veze poljskih kulturnjaka sa srpskom sredinom. Jugoslaviju često danas zamjenjuje Balkan, ne nužno s negativnim konotacijama. Unatoč tomu što hrvatska književnost nikad nije bila tako zastupljena u poljskoj kulturi, njezina je pozicija marginalna, vidljivost te književnosti i kulture slaba. Nema volje za otkrivanjem novih pojava u kulturi, davanjem neke potpunije slike strane kulture. Kad se neki pisac uspije probiti na tržištu, onda se to poznato ime nudi poljskom recipijentu sve dok se ne potroši. U Poljskoj vlada strogi tržišni princip u književnoj produkciji, knjige izdaju mali privatni izdavači kojima se mora isplatiti izdati knjigu u prilikama u kojima ne postoji otkup knjiga.