Kulturne su veze u prvom podrazdoblju programirale i kontrolirale država i centralne ustanove. Dvije potkomisije, Beogradska i Varšavska, detaljno dogovaraju oblik i opseg kulturne suradnje. Kultura i politika postaju oružje u borbi za novoga čovjeka i novi svijet.
Za književne je veze prvo podrazdoblje zauvijek izgubljeno. Pokazalo se neiskorištenom prilikom za uzajamno upoznavanje i stvaranje temelja za razvijanje međukulturnoga dijaloga u budućnosti. Istraživanja pokazuju da su se iza parola o prijateljstvu i potrebi suradnje skrivale ozbiljne prepreke. Politički kontekst koji bi trebao poticati suradnju bio je istodobno razlog nesporazuma i kočenja suradnje. Slobodan Selinić obraća pozornost na jedan tip superiornosti jugoslavenskih komunista koji su bili uvjereni da znaju bolje jer su sami u svojoj zemlji sproveli revoluciju i pobijedili okupatore, što sigurno nije pogodovalo razvijanju suradnje.195
U većini tekstova o kulturi i književnosti u prvom podrazdoblju hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza Jugoslaviju se prikazuje kao složenu cjelinu koja se sastoji od više, u principu nespojivih elemenata (Ważyk, Molé). Kulturnjaci i političari iz Jugoslavije u to vrijeme zatiru razlike i inzistiraju na jugoslavenstvu, potirući nacionalna obilježja književnosti i kultura jugoslavenskih naroda (Zogović). I jedni i drugi naglašavaju ideološku srodnost, slavensku zajednicu te zajedničko iskustvo rata i obnovu zemlje nakon strašnih ratnih razaranja.
Unatoč povoljnim okolnostima, međuknjiževne veze razvijaju se slabo. Jugoslavenska ponuda ne zadovoljava poljsku stranu zbog svoje velike ideologiziranosti, ispolitizirane naravi i estetske (bez)vrijednosti. Ne radi se o tome da jugoslavenske književnosti nemaju što ponuditi poljskom recipijentu. Iz izvještaja Korzeniowskog vidi se poznavanje književnih prilika i književnoga stvaralaštva u Jugoslaviji. Poljska strana zna što hoće i što bi odgovaralo poljskom čitatelju (Andrić, Krleža), ali izgleda da prostora za pregovaranje nema jer jugoslavenska strana nudi druge knjige i autore (Zogovića, Kardelja, Tita). U prvom podrazdoblju Poljaci kod izbora knjiga, uključujući službenike veleposlanstva, ponajprije skreću pozornost na estetsku vrijednost djela. Ovo je klasičan primjer razmimoilaženja estetskih vrijednosti (ideološko-politički se poklapaju) i očekivanja između izvorne i ciljne kulture. Socrealistička doktrina, koja u prvim poratnim godinama uveliko vlada u Jugoslaviji, u Poljskoj će doći kasnije, krajem 1940-ih, u postrezolucijsko vrijeme, kada joj se u Jugoslaviji bliži kraj. Hrvatski pisci u to vrijeme prolaze verifikaciju. Sud časti Društva književnika Hrvatske donosi odluke o vremenskim kaznama objavljivanja djela onih autora čiji je stav za vrijeme rata negativno ocijenjen. Krešimir Nemec zaključuje da je poslije 1945. započeo proces „razgradnje građanske kulture stvorene između dvaju ratova”.196 Kulturi i umjetnosti nametnulo se da „prevodi ideološki diskurs u umjetnički jezik, i to tako da popularizira aktualne ideje i političke parole, tendenciozno slavi tekovine revolucije, idealizirano prikazuje socijalističku zbilju te pravilno tumači smisao klasne borbe.”197 Julian Kornhauser u knjizi Regionalna svijest i mit posebnosti. O stereotipima u srpskoj i hrvatskoj književnosti, u poglavlju Problem utjecaja (recepcija strane književnosti u Jugoslaviji), objašnjava strujanja u književnostima jugoslavenskih naroda utjecajem stranih književnosti. Oblikovanje paradigme jedne jugoslavenske književnosti povezuje s modelom sovjetske književnosti.
Tri knjige prijevoda od svih književnosti naroda Jugoslavije, Lovrakova Djeca Velikog Sela i dva izbora narodnih epskih pjesama, tradicionalno povezivanih sa srpskom kulturom, te nekolicina kraćih prijevoda objavljenih u časopisima plasiraju poljsko-jugoslavensku kulturnu suradnju na rubove ondašnje poljske kulturne suradnje s inozemstvom u kojoj caruje ruska književnost. Književnosti naroda Sovjetskoga Saveza preplavljuju poljski kulturni život. Od drugih slavenskih književnosti, bugarska je književnost na istoj razini kao i jugoslavenske književnosti, sa samo jednim prijevodom romana Veseline Genovske, s tim što se nakon 1949. događa pravi boom na području poljskih prijevoda bugarske književnosti. Koliki su bili potencijali i mogućnosti svjedoči casus češke književnosti, iz koje se prevodi osamnaestak djela sljedećih autora: Eduarda Bassa, Jana Drde, Františeka Fajtla, Juliusa Fučika, Aloisa Jiráseka, Egona Erwina Kischa, A. C. Nora, Ivana Olbrachta, Marie Pujmanove, Václava Řezáča, Jaromíra Václava Šmejkala, Vladislava Vančure.
U časopisima je izišlo pedesetak prijevoda. Najzastupljeniji je autor bio Vladimir Nazor. Uz njega, najviše se prevodilo Ivana Dončevića, Marina Franičevića, Antu Cettinea, no nije to bilo mnogo pjesama, svega prosječno po tri kratka djela. U većini djela dominirala je ratna tematika, s iznimkama Cettineovih pjesmama, čiji su prijevodi najvjerojatnije nastali još prije rata. Od svih kulturnih događaja najvažnijom se pokazala izložba jugoslavenskoga slikarstva i kiparstva 19. i 20. stoljeća te radovi svjetski poznatoga kipara Ivana Meštrovića.
